Gled'o sam te sinoć, u snu, tužnu, mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plakao. Nisam, zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve sto očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve sto očajanjem htjedoh da oživim
Samo kosa tvoja još je bila živa
Pa mi reče: miruj! U smrti se sniva.

U smrti se sniva
U smrti se sniva
U smrti se sniva